Priče, ponajčešće istinite
PAseMISLIM
Moj e-mail
  • umropantelij@yahoo.co.uk
    Ovo nisam stavio za figuru, već da mi pišete...nešto lipo...
O umjetnosti
  • Creative Commons License

    A blog about visual arts
Valentino Radman
  • Creative Commons License

    more lijepih slika :-)
Blog
subota, studeni 23, 2013

 

Budući da je Uskrs na pragu držim da je pravo vrijeme za jednu božićnu priču, koja se odvijala za izuzetno studenog predvečerja i noći, dva dana pred prošli Božić.
S nadolazećim proljećem sve se teže sjetiti izrazito hladnih, nepodnošljivo hladnih dana, no dajte sve od sebe.
Zacijelo su vam poznate situacije u kojima običaji jednog kraja u toj mjeri odudaraju od običaja nekog drugog (vašeg) kraja da se osoba može zateći u krajnje nebranom grožđu. Na svu sreću, malo tko od nas je morao gutati korijenje nepoznate i sumnjive biljke koje je netko drugi prije toga prožvakao vama u čast, kao što se to istraživačima u dalekim i plemenskim krajevima znalo događati.

Sjeđah tako u sjenici zažarena obraza i lijeva dijela tjela, dok se desni dio gotovo po ničemu nije razlikovao od kakva islandskog ledenjaka. Vatra je veselo buktila neštedimice nas obasipajući milijardama paketića energije. Praščić se razigrano obrtao, znojeći se i gubeći mast u za to zgodno postavljene zdjele. Vidno je gubio na težini. Nisam mogao a da se ne prisjetim mnogih viđenijih što žena, što muškaraca kojima bi sličan tretman u kratkom roku riješio mnoge estetske probleme. Samo, sliku je donekle kvarila grabova grana koja mu je stršala iz putenih usana.

Moja dva drugara, nazovimo ih Sigismund i Miomir, svaki na svoj način osebujan, a oba jako školovana i znanjem obilno napojena, pokrenuše projekt koji ima učiniti čuda u razvoju zadrugarstva i lokalnih zajednica.
Da bi se čuda pokrenula potrebna je i pomoć „s terena“ tako da su u jednom manjem gradu lijepe naše pronašli pomoć u vidu bivšeg razminirača i hrvatskog vojnika, a sada zadrugara Stanka.

Topao, drag i radišan je to čovjek koji nas je sve jedan dan pozvao na odojka.
Sigismund me nazvao i svečano priupitao jesam li slobodan dvadeset drugog da odemo do Stanka na odojka kojeg će u našu čast podvrći vatrenom krštenju. Oblizujući se rekoh nekakav slavopoj.
Narečenog datuma se dogovorih kod Sigija na rani, lagani objed, da ne ukvari druženje s gudićem, da pričekamo Miomira – pa da zajedno zapucamo prema neviđenim slastima.

Kako nisam htio uvrijediti domaćina pretjeranom sitošću razmišljah čak i da preskočim Sigijev lagani ručak, kako ne bih pokvario zadovoljstva koja su pred nama. On se složio, te je na stol isporučio salatu na kojoj bi mu svaka misica do groba zahvaljivala. Tijelo je bilo orno. Još ga je samo trebalo približiti stankovoj mesnoj čaroliji.
Dogovor je bio oko 16-17 h te sam se nadao da će odojak do tada već biti spreman za posluživanje.
To mi je izgledalo kao razumno promišljanje.
Malo tko voli predugo čekati na krajnje slastan zalogaj.

Mrak se već spustio kad smo zaokrenuli na Stankov majur. Kuća je nova i udobna a malo dolje na dvorištu, osim stare kuće i štaglja, ističe se i izrazito lijepa peka s mikelanđelovskim voltom, te drvena sjenica sa stolom, bancima i kosim krovom nadodana da pruži užitak druženja i skloništa od nepovoljnih metereoloških uvjeta, za vrijema poslovično dugih pečenja papkara i ostalog blaga.
Sklonište je pružala samo u smjeru osi z, dakle u smjeru nebeskih visina. No kako je to bio samo krov na ledini, naslonjen na peku, u smjeru osiju x i y sterala se otvorena studena prosinačka noć.

Osim nas, tu je bilo još nekoliko članova uže obitelji i prijatelja.
Razgovor je počeo od jedinog logičnog početka a to je - kvalitetna svinjetina.
Neizostavno se (50% sustolnika je imalo bar jedan maskirni modni detalj na sebi) proširio do rata i ratnih zbivanja. Pričalo se o svemu onome o čemu se, kada je rat (kleto mu ime) u pitanju i priča. No zbog stankove prebogate ratne priče, sve je bilo obilato garnirano opisom raznovrsnih protupješadijskih sredstava, njihovih svojstava, razlika, prednosti, nedostataka, teškoća u njihovu pronalaženju - kao i opisa sakaćenja koja se pri njihovom aktiviranju u čovjeka normalne konstitucije mogu očekivati.
Bio je tu i poneki živo prepričan detalj o neprijatelju čije su se molekule u djeliću sekunde proširile all over creation.



Naužiti ratnim stradanjima polako ali sigurno uplovismo u luku zadrugarskih mogućnosti lokalnog kraja, na što su neki od sustolnika itekako imali koju za reći. Vjerojatno primjetiste da što čovjek više zazire od ozbiljnije literature i što je prikupio manje znanja za obaveznog školovanja, to više voli da se i njegova čuje.
Vidjeli su oni za svojih dana brojne privatne inicijative te su se mogli čuti slijedeći tipovi rečeničnih tvorbi -“ Došo Talijan i kupio tvornicu/sve pokupovo...Neće Austrijanac...Što Nijemac napravi...“

Ponuđeni su nam slasni, ali pazite, zaista slasni kolači koje sam budalasto odbio uz ispriku kako ne želim pokvariti večeru. Jer kada, jeli, jedem kolače...zna se.
Potom su donijeli i friški topli majčin kruh kako bismo ga potezali po svinjskim plećima i uživali u soku koji nam je svinja imala za ponuditi. Probao sam i bilo je zamamno...no nisam htio ni da mi to pokvari večeru.
Vrijeme je izuzetno sporo protjecalo. Pogotovo onom dijelu mojeg tijela koje nije bilo okrenuto vatri.
Nadošlo je već 6-7 sati...mi sjeđasmo oko ražnja već tri sata, što je za mene iznimno dugo čekanje. No svinja se zna peći i do osam sati, utješiše me, što s obzirom da su je natakli oko dva sata popodne može potrajati i do 10 navečer.
Pitao sam se je li fer prema mome tijelu tako kasno jesti tako masnu hranu. A i tko će preživjeti do tada. Oko sedam rekoše kako su neki dijelovi svinjskog tijela već gotovi, i kako treba još samo 30-40 minuta. Oko osam su rekli kako je uskoro gotovo.

Ja već pet sati sjedim na izrazito ledenom, sibirski smrznutom zraku, blizu prevruće lomače, gladan i ušiju zamagljenih lokalnim mudrostima.
U to doba sam pojedine dijelove moga tijela već dugo ćutio kao strane, meni ne pripadajuće.

I finalmente oko 21 objavljeno je kako je pečenka gotova.
I da se sada treba ohladiti...
Ovo zadnje me je uhvatlo nespremna. Jedino me Božja providnost spasila da postavim neugodno pitanje.
Domaćin nam je pojasnio kako će cijelu svinju, onako nataknutu na ražanj spremiti u jednu vanjsku, negrijanu prostoriju gdje ona može izdražati nekoliko tjedana a da se ne kvari tako da će je početi rasjecati na božićni ručak...
Nas troje dođoša izmjenismo nekoliko brzih pogleda. Pa još nekoliko uspaničenih.
Dohvatih hitro jednu veliku štrucu kruha i počeh je munjevitim pokretima umakati rastopljenu mast koja je u litrama počivala u zdjelama na ognjištu.
Jednom sam rukom trpao u usta, drugom močio a okom sam pratio gdje su kolači.

Na povratku u Zagreb, izgladnjeli, tokom jednosatne vožnje svatko od nas trojice je na svoj način proživljavao netom minule događaje. Nije se mogao zanijekati izvjesan parfem razočaranja u autu. Neko vrijeme je vladala tišina, dok smo tako milili pored mračnih polja, izgubljenih sela, dubokih šuma.

Ostat će mi u sjećanju Miomirovo nježno snatrenje o tome kako su nas oni pripustili u obitelj...poklonili nam čast...pozvali nas u svoj krug, jer ovo je obiteljski događaj...to pečenje prasca bez naknadne konzumacije...

PAseMISLIM @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 21, 2013

Ima jedna nova reklama, ko gleda TV a nije brz na okidaču sugurno ju je imao prilike uočiti.
U njoj mladi otac nešto mudruje u vezi sa njegovim malim sinčićem i njihovim zajedničkim quality time.
Cijela je izvedena na onaj djelomično gnusan moderno hrvatski način u kojem su boje, scena, i sve dokle oko seže izblijedjelo, ide prema bijeloj boji i uglavnom vlada tendencija minimalizma i vizualne oskudice.

Da se vratim ocu i sinu.

Dakle, otac nam u off-u priča svoju priču.
Kako nema vrimena, kako je život ubrzan, a kako mu je njegovo žgepče drago i kako bi tija više vrimena bit s njim - ali ne može - nema vrimena.
Vrag odnija i vrime.
Čovik bi reka da on (otac) radi više od Bandića kad do te mjere nema vrimena. A poznato je da Bandić radi (dela) od 6 ujutro, kad se vrati s džoginga, pa do otprilike ponoći.
(Kako tek Bandić izlazi sa svojon dicon na kraj?)

Opet mi pobiže misao - da se vratim ludom ocu i još luđem ditetu.

Dakle nema čovik vrimena (sam nam to ponavlja) ALI - sad dolazi ono bitno - ALI on će uplatiti policu auto osiguranja preko interneta, tako da će imat više vrimena za svoje glavato dite i njegov autić.
Pametnome dosta.
Ne znam treba li tu sad povlačit kakvo naravoučenije...

Osim da je stvarno neizdrživo koliko vrimena dnevno mora prosječni Hrvat provesti po raznim osiguravajućim kućama, pa se ne stigne ni umit, obrijat, ženu za guzicu uštipnut, a kamoli svoje derište prošetat.

I još jedno slovo.
Narečeni Hrvat bi unatoč posvemašnjem i sveobuhvatnom nedostatku vrimena ipak uvatija vrimena za džukelu (ako je ima) i njenu šetnju, jer poznato je da džukac ima primat nad svim ostalim toplokrvnim bićima uključujući i vlastitu dicu.

PAseMISLIM @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2012
 

Htio – ne htio, opet mi je prtiti crnu vreću i zazirati od sumnjičavih policajaca. Odoh kući, usput kupivši Žlahtinu u jednoj maloj ali dobro opskrbljenoj vinariji u kvartu. Kod kuće sam smotao vreću u što manji prostor i odvezao se do majstora. Sve je prošlo brzo i bezbolno, platio sam ceh (na tren pomislivši na šogija) i na moju sveopću ugodu i radost primjetih da mi je majstor spakirao ljetne gume u prekrasne bijele najlonske vreće. Pogledao sam ga s ljubavlju i nježnošću. Spremajući debeli smotuljak novčanica u džep uzvratio mi je pogledom iste sentimente. Gotovo sam ga pomilovao po obrazu.

Odatle sam otišao po M. pa smo se sjurili na ručak. I kavu. To su te male ali nenadomjestive radosti prijateljstva. Poslije smo se vratili do njega gledati „Bourneov ultimatum“, i mudro divaniti.
On se raskomotio i počastio me svojom slavnom plavom plišanom trenerkom. No zapravo je to pidžama koja podjednako kvalitetno objedinjava oba modna artikla. Gledajući zanosnu kreaciju misli su me povukle u mladost.

Vrlo sličnu trenerku, osim plućnih bolesnika, nosio je i jedan moj susjed, muž gospođe Stoje. Začudno, premda sam cijelo svoje djetinjstvo živio dvjestotinjak metara zračne linije od njega, nikada nisam saznao njegovo pravo ime. On je volio otići na „zog“ kako su vlaji u mome kvartu običavali zvati boćalište. Kako u hijerarhiji boćara nije zauzimao odveć visok položaj, gotovo nikad nije ni igrao boće. Sjećam se mojih letimičnih pogleda, dok sam na ponici jurcao naokolo, kojima bih ga uhvatio kako kibicira, uvaženijim vlajima kupi razbacane boće, ili vesela lica dovikuje nekom od igrača – „UZELA, UZELA!“ Nikada nije izlazio iz te trenerke, koja je, uzgred budi rečeno, bila neizostavan modni dodatak mnogog vojnog lica u mome malom gradu. Muž gospođe Stoje nije bio vojno lice. Ne znam točno čime se bavio kada nije optrčavao zog ili mlatio neko od svoje dvoje djece. Djeca su imala romantična imena Miladin i Đoko. Đoko je bio mlađi, nekih 5 - 6 godina, i uz to - vrlo okrugloglavo dijete. Sjećam se da je moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, Željko, znao doviknuti – „Đoko!“ - i kada bi se mališan okrenuo dodati – „Prdnem ti pod lijevo oko“. Nisam razumio tu šalu, niti mi je bila smiješna. No ono što mi je bilo smiješno bila je rečenica koju je Stoja često navečer dovikivala svojem starijem sinu, Miladinu.

Obojica su bila ono, što bi eufemistički mogli nazvati vrlo živa djeca. Stoja ih je navečer morala vabiti i dozivati kao ovce...a imala je grez vlaški naglasak kojeg mogu vrednovati i na pravi način u njemu uživati samo ljudi iz moga kraja. Dakle, kada bi uspjela dovabiti Miladina na pedeset metara, prenijela bi na njega dio ovlasti gnjevnim uzvikom - „Milad'ne nađ' Đoku po cenu života!“, te bi Miladin ponovno otrčao u mrak. Zašto ih je bilo tako teško dovabiti u kuću? Tu mi je tajnu jednom zgodom rasvijetlio moj Željko. On je stanovao vrlo blizu živopisnoj obitelji, te je iz prve ruke nazočio njenim osebujnostima i egzotičnim, gotovo eksperimentalnim odgojno-didaktičkim metodama. Budući da bi ta dva anđela rijetko provela dan bez neke veće štete, znali su da ih, kada dođu doma, čekaju batine. I to više Miladina, jer je bio stariji. Budući da je otac ustajao u ranu zoru kako bi stigao na posao, morao je rano leći. To je mudrica Miladin znao, te bi umigoljio u kuću tek u kasnim noćnim satima. No to mu nije puno pomagalo jer bi ga majka oko 5 ujutro probudila, te bi on onako bunovan gledao biće u svjetloplavoj trenerci kako ga mlati. Zatim bi ga majka majčinski spremila u krevet a tata bi nakon izvršenih odgojnih mjera mirne duše krenuo na posao.

Naravno da su te odgojne metode budile u Miladinu porive koji roditeljima zasigurno nisu bili cilj. Jedan od poriva je bio da se iskaljuje na životinjama. Jednom smo ga tako Željko i ja uhvatili kako se iskaljivao na nekoj mačkici i gušterima pa smo mu udijelili nekoliko ćušaka i čvrgi. Poslije nas je Stoja nekoliko sati „gunjala“ uzduž i poprijeko našeg kvarta. Na svu sreću, uhvatila je Željka a ne mene. Dok ga je držala za uho, Željko je kao razlog Miladinovih ćuški naveo zvjerstvo prema mačkici i umorstvo guštera. Stoja se duboko iznenadila, te mu školovanim izrazima odbrusila „I ti mećeš zajedno njega i guštera?“. Tada je Željko izrekao legendarni sociološko – logičko - humanistički niz. „E da, najprije gušteri...pa pasi...pa koze...pa ljudi...pa mačke...pa krave...“

Moj dragi Željko. Prijatelj moj dragi. Nikada neću zaboraviti kako smo se u cik zore budili i vozili ponicama 20-tak kilometara do zrakoplovnog uzletišta gdje smo lovili grdeline. Obožavali smo grdeline i poznavali ih do najtananijih detalja. Uživali smo u njihovoj pjesmi i trampili se s ostalim uzgajivačima grdelina za najbolje primjerke. U ptičjem su svijetu, za razliku od ljudskog, mužjaci pričljiviji, odnosno za pjesmu raspoloženiji. A i bolje izgledaju.

Željko je znao nešto bolje od mene na zadnjem kolu voziti bicikl.
Jednom smo tako usporedno vozili na zadnjem kolu. Njegova je bicikla imala unfal, te mu je ponekad preskakala lijeva pedala. I dok smo tako jezdili na zadnjim kolima, ja sam izgubio ranotežu te sam morao spustiti prednje kolo i posramljen nastaviti normalno, dok je Željko čak i ubrzao, počeo odmicati na zadnjem kolu te me preko ramena pogledao i slavodobitno uskliknuo „Maradona!“. U tom trenu mu je lijeva pedala preskočila, on je zaorao nogom po zemlji, i onda se sjedinio s biciklom u mitski kovitlac čovjeka, bicikla i jauka.



- nastavit će se -


PAseMISLIM @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 15, 2012
 

Nekoliko se stvari opet posložilo, i svojim asocijatvnim nizom me odvelo u moje drago djetinjstvo.
Kako je sve počelo?
Opet sam išao kod majstora. Ovaj put na zamjenu ljetnih guma zimskima, što je moj prijatelj M. okarakterizirao kao nerazborito ulaganje.  No kako on voli jasno izreći svoj vrijednosni sud i o stvarima o kojima ne zna mnogo, njegovo me mišljenje nije pokolebalo.

Znao sam da mi je ponovno otići po velikim centrima tražiti dovoljno velike najlonske vreće za ljetne gume. Naravano da nisam potpuno poludio pa da ih onako gole stavljam po stražnjim sjedalima čiju namjenu znamo. A to svakako nije baškarenje (nek se gume ne uvrijede ali moram reći) prljavih vanjskih guma. A gepek mi je i dalje premali.

Na informacijama opet žena umornog pogleda – „Natrag...natrag, unutarnja gradnja“ pokazala je preko ramena prema dnu centra, dok ju je neki policajac službeno ispitivao. Zastao sam da čujem o čemu je ispituje. Ovo je ipak demokratska zemlja. Policajac je zastao s ispitivanjem, polako se okrenuo prema meni i pogledao me ozbiljnim pogledom a ja sam užurbanim demokratskim korakom požurio nazad nazad unutarnjoj gradnji. Dolje me opet dočekao čovjek koji nikad neće ostati gladan. Sada smo se već pozdravili kao stari prijatelji.

„Opet vreće?“ – namignuo mi je.
„Opet vreće,,,“ – složio sam se iznenađen. „Kako zna?“ – pomislih.
„Opet velike? Crne? Reko sam ti da su prava stvar!“ – široko se osmjehnuo. Nije mi promaklo kako je elegantno prešao na „ti“.
„Opet velike, ali ne bih crne. Ne crne. Nikako crne. Zapravo mi trebaju prozirne...ili bijele...onako...metar ipo za metar ipo, za vanjske gume od auta. Mijenjam ljetne u zimske...a gepek mi je premali...“ – brbljao sam bez veze njemu nevažne podatke.
„Zimske kažeš? Moj šogor dolje u Prečkom ima zimske, ko nove, koja širina? Sredićemo ti to za čas, nemaš problem...“ – ponovno mi je namignuo.
„Ma zapravo...već imam dogovoreno kod svog mehaničara...od prije smo se dogovorili...za danas...pa...“
„Koliko traži?“
„Šesto pedeset po gumi s ugradnjom. Sava Eskimo 205 sa 55“ – divio sam se sebi i svom tečnom vokabularu. Od zadnji put sam već ovladao automobilskim žargonom.
„ŠESTO PEDESET!!!“ – kriknuo je. Dvojica pomoćnika stali su se približavati hitra koraka i mrka pogleda. Osjetio sam nelagodu. Čovjek koji nikada neće ostati gladan mahnuo im je odrješito rukom da stanu. Vladao je situacijom. „Pa šogi će ti dati sve četiri sa rukama za iljadu i osamsto!“
Na trenutak sam si vizualizirao kako jurcam svojom bebicom snježnim krajobrazima Like, a šogijeve ruke mi se vrte na stražnjim felgama kao sablje u Ben Huru...zalijećem se među medvjede...snijeg frca...ruke se bjesomučno okreću...

„Ma sad ću nazvati šogija!“ – trgnuo me moj novi prijatelj. Mašio se rukom za mobitel.
Nekako je sve krenulo nizbrdo. Iz više mi se razloga nije sviđala ideja o Šogiju.
„Vreće...znate...imate vreće? Metar ipo za metar ipo...vreće...“ – rekao sam u namjeri da vratim rijeku u korito.
„Čekaj malo...EJ, VRATI TE FOSNE DOLJE! ČUJEŠ! DOLJE KOD BRKE! KOD BRKEEE!!!“ - doviknuo je jednom radniku na viličaru - „Što si ono reko?
„Kažem da nekako ne bi...trebaju mi vreće...znate...već sam dogovorio s mehaničarem...“
„To su tvoje pare“ – odvratio mi je hladno i službeno, „ako ih oćeš bacati a ti ih bacaj. Ljudi su danas gladni...Vreće su ti dolje“ – pokazao je jednom rukom, a drugom je već pisao po nekakvim papirima na pultu ispred njega. „Imam samo metar za pola...“ - zamjetio sam mu u glasu i nijansu uvrijeđenosti. „Ideš čovjeku pomoći a ono...“

Ono je ostalo visjeti u zraku, jer sam mu se nasmiješio, zbunjeno pozdravio nesigurno podignutom rukom koja je podsjećala na nacistički pozdrav, okrenuo se na peti i hrabro nestao iz vidokruga. Na informacijama je policajac i dalje ispitivao umornu gospođu a ja sam razmišljao o svojoj zlokobnoj 4 za 4 metra crnoj vreći...Pukaniću...nevoljama...


- nastavit će se -

PAseMISLIM @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 15, 2012

Znam da ću ovim tekstom na svoju glavu navući grdi bijes pojedinih navijačkih intelektualaca, poliglota i polihistora, no teško mi je zauzdati spisatelja u sebi, preteško.

Prolazeći pored "ureda" skupine, često nacionalno vrlo osviještenih navijača koji se odazivaju na strogo hrvatski naziv Bad Blue Boys, a nalazi se u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, u izlogu zapazih dva velika natpisa.

Prvi je "I život navijača je život" s čime se filozofski i ontološki gledano teško ne složiti, i mogu reći kako je ta izjavna rečenica gramatički sasvim u redu. Osim toga, obiluje smislom kao i na primjer rečenica "Četvrtkom je cijeli dan četvrtak".

Drugi je "Hoćemo istinu".
Budući da se osjećam pozvanim odgovoriti na taj iskreni krik (na što je svatko tko pored narečenog izloga prolazi, pretpostavljam, pozvan) - evo mog odgovora.


(Žao mi momka sa slike, no fotka je prilično čudna,
izgleda kao da mjeri puls na vratu ili se sprema baciti kuglu)

Istina za kojom žudite je da ste vi skupina uglavnom ružnih i krezubih, često ćelavih i bezvratih, neškolovanih ili vrlo nedostatno obrazovanih individua, koja se jako loše (ako ikako) izražava, i uglavnom spada u onu skupinu ljudi koju većina pučana naziva glupanima i probisvjetima.
Vaša imena često napučuju crne kronike zbog nekontroliranih i bezumnih izljeva bijesa i nasilja, što dosta govori o stupnju evolucije na kojem se zatekoste, čak bih se usudio reći i zaglibiste, te sporadičnoj i uglavnom neadekvatnoj uporabi mozga i gnoseološkog aparata.

Osjećaji životnog uspjeha i realizacije, koji prate vaša česta opijanja, te ponos i zažarenost u očima dok se priča o jedinki koju poznajete, a ona uglavnom nosi nekakav iznenađujuće čudan nadimak, te je sinoć ili u nedavnoj prošlosti velikim količinama alkohola uspjela sebe degradirati ispod razine dvopapkara, su priča za sebe.

Mamić je, nažalost, duhovno, intelektualno i kulturološki (da ne spominjem bogatstvom) nedostižno božanstvo i car svemira za svakog od vas, i ne, on neće otići.




Smisao vaših života krajnje je, iznanredno i apsolutno promašen, a klub koji obožavate ne drži do vas kao ni do preklanjeg snijega negdje u nekoj vrtači u čileanskim Andama.
Nadalje, apsolutno obožavanje sporta koji se svodi na često dodirivanje okruglog kožnog predmeta nogom, u namjeri da se isti provuče kroz ovelik ograđeni prostor na kraju igrališta, nadilazi sposobnost shvaćanja razumnog i evolucijski naprednijeg ostatka vaše vrste.
Da sažmem, dečki za svakog od vas vrijedi jednakost


Istina = glupost + ružnoća + promašenost

PAseMISLIM @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 21, 2012




U jednom davnom vremenu, dok još [umetnite svoje božanstvo] hodaše zemljom - ja bijah mlad, zelen, tek pristigao iz JNA. Valjalo je radit...zaradit za fakultet...

Imao sam sreću da je majka sviju majki poznavala određenu osobu, pa sam preko student servisa dobio namještenje "kurir" u medicinskom centru jednog našeg malog grada. To kurir, da se razumijemo, nije obuhvaćalo bacanje ručnih bombi i ...Kurirov posao je bio raznositi poštu i dokumente od odjela do odjela, pa i šire po gradu, a jednom tjedno je to značilo izvjesnu donekle zamršenu proceduru (o kojoj su ovisili ljudski životi) i o kojoj je riječ u slijedećim retcima.

Postoje neki posebno osjetljivi lijekovi, iznimno teško dobavljivi, po narudžbi rađeni i to za bolesti koje ne bih baš svakome preporučio. Ovaj moj lijek dolažaše svakog petka iz Beograda (da,da, iz Beograda). Ja sam imao izvesti tajnu operaciju uzimanja ovjerenih papira i narudžbi iz skrovitih odaja, otići (na mojem skateboardu) do SDK (služba društvenog knjigovodstva - nešto kao današnja FINA), podići izvjesnu količinu općenarodnog novca, odjuriti do glavne pošte...tu moram stati jer bilo bi nepravedno ne spomenuti ovdje kurira Josu.

Kurir Joso bijaše omiljen među nama, tajnom kastom kurira. Imao je lice koje je na neki način u meni uvijek prizivalo viziju dobrodušne iguane. On bi svakog petka, dok bi mi kurirčad u posebnoj dvorani glavne pošte čekali svoje narudžbe, ulazio, i još sa vrata započinjao živopisno prepričavanje najnovijih narodnih doskočica...od kojih je gro bio politički, a jedan nezanemariv dio bavio se detaljnim uvidom u čovjekov intimni život. Sjećam se kada je drug Stipe Šuvar bio izabran na neko čelno mjesto, nešto je trebao spašavati u SR Hrvatskoj...i prije nego je Joso uletio - do nas su kroz hodnik dotutnjale riječi -"sve propada, sve tone...pa valja stavit šuvar na vrh...da ne potone sve u p**** m*******..."

Šuvar je u narodu istoznačnica za stiropor.

Da nastavim...s priskrbljenom količinom društvenog novca čekao bih dok mi poštanski službenik ne bi urotnički namignuo - "mali s rošulama...stiglo je..."

Uzeo bih spasonosnu kutijicu i nestao u pravcu bolnice. Da stignem do 10 sati. Svaki put. Osim toga dana.

Budući da su ovlasti i zaduženja kurira bile ovlaš i nejasno definirane, povremeno bih, za lijepa i sunčana dana, na neodređeno vrijeme nestao u pravcu gradskih kafića. I tako, oko 14h tog petka, dolazim do svoje kancelarije pozdravit moje dvije drage gospođe i otići kući. "P. zvali su sa Psihijatrije...nisam razumila...čovik je nešto vika..."

Jedno blijedo lice grabilo je prema tajnoj prostoriji, SDK, pošti, psihijatriji...

Pozvonio sam na posebno zvono. Toplina, dobrodošlica, milosrđe...su među posljednjim riječima koje mi padaju na pamet kada se sjetim izobličenih crta lica glave koju ugledah. U nemjerljivo kratkom trenutku glava je riknula - „DI SI TIIII?", grubo mi otela čarobni paketić i nestala u hladnim dubinama negostoljubivih hodnika.

  "ČEKAMO TE KO BOGA!!!...“ odzvanjalo je sada već iza leđa za ugao zamičućeg medicinskog brata...

PAseMISLIM @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 11, 2012


Ljeto je.
Noć.
Kasan ćuk il' netopir.

Velika vrućina. Velika, velika i ponešto ljepljiva vrućina. Sve što se da otvoriti na kući otvoreno je da pripusti to malo ponoćnog ljetnog uzduha, kad već nema sna ljetne noći na očima.

Kroz svoj ogroman francuski prozor promatram mračnu šumu na susjednom obronku i rijetka prigušena svjetla usnulih kuća u vinogradima.
Vrata koja vode na balkon su otvorena, kao i uvijek, samo što nisam navukao zavjesu.
Slušam "KC & The Sunshine Band - That's The Way I Like It" na što me navukla jedna TV reklama.
Kvarat od ure do ponoći.
Tišina.
Zapravo tišina i disko glazba, koje se na neki čudan način nadopunjavaju. Čujem i jedno i drugo.

Krajičkom oka spazim brz pokret lijevo od sebe, kraj prozora. U sobi.
Pogledam bolje a ono šišmiš. Pokušava poletjeti.
Samo na trenutak zamislih kako se pretvara u čovjeka u crnom.
Something was wrong with the picture.
Naravno, bile su to riječi "aha aha I like it...that's the way..aha aha... I like it" koje su razbile jezu, ali i čaroliju.

Teško da će se leteći miško pri tom krajnje ovozemnom ritmu ovaplotiti u drakulu. Pokušah ga uhvatiti rukom, no onda se sjetih da oni znaju ogrebati i gricnuti, a ne znaš kad se stvor zadnji put cijepio na bjesnilo.
Hitro dohvatih maramicu da ga uhvatim no on šmugne po podu, odgurujući se krilcima i to na prilično jezovit način.
A ja ga samo htio uhvatiti za vrške krila, razvući kao lepezu i malo razgledati.
Eno ga sad na iza teško pokretljivih stvari gdje se mali zajebant zavukao i skviči.

I tako, odmiči i guraj namještaj usred noći.Sreća što su gazde na donjem katu u dobroj mjeri nagluhi.
"That's the way I like it" se pretočilo u "Fly Robin fly".
I tako odmičem, odmičem, guram, preslagujem..."ha ha to the skaaaay". I najzad, evo mog malenog smotuljka, nešto mi je miran.
Nažalost - premiran.
Savršeno nepokretan sićušni dlakavi miš sa krilima na podu između dva elementa.
Tako mi ga je bilo žao.

PAseMISLIM @ 00:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 9, 2012


Na mjestima predviđenim za pronalaženje kojekakvih poslova često uočavam kako se traži "prodajni inženjer". I danas je bio takav slučaj, i to dva puta.


Na mom faksu, strojarstvu, u moje doba je egzistiralo četiri ili pet smjerova podjednako napučenih smotanim studentima, i nijedan od tih smjerova nije bio ni izdaleka prodajni. Bili su to konstruktorski, istraživački, proizvodni, procesno-energetski i možda još koji.

Zbunjeno i naivno pomišljam - a zašto ovaj regionalni lider (tako se ogromna većina firmi u oglasima predstavlja) ne traži prodavača/menadžera? S nekog faksa, primjerice ekonomskog, gdje se stiču i specijaliziraju baš takva, prodajna znanja?

Kad budem imao svoju firmu, čisto razonode radi, povremeno ću ispaljivati oglase u kojima tražim Skladišnog liječnika, Advokata na kombajnu, Novinarskog prodavača brze hrane, Konobara jake struje, Zubarskog željezničara, Pekarskog dopisnika...

PAseMISLIM @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 30, 2012

Stali smo na trenutku kada se Željko kotrljao ulicom, sjedinjen u mitski kovitlac čovjeka, bicikla i jauka. A ja sam to gledao podijeljenih osećaja. S jedne strane je očigledno podnosio strašne bolove, a to me je zgrozilo budući da je on bio moj predragi prijatelj. S druge strane sam nesigurno vrludao naokolo na biciklu, budući da su me opsjeli napadaji smijeha. Međutim, postojali su trenutci kada smo se i Željko i ja zajedno smijali.

Bio tako jedan dečko, mlađi od nas, koji je u obojice budio podjednaku razinu antipatije. No taj je mali (recimo da se zvao Cvitko) živio kao podstanar u našoj kući, na donjem katu. Otac mu, kao i meni, bijaše pomorac. Mama ne znam što mu je bila. Imao je i još znatno antipatičnijeg mlađeg brata koji je Cvitka dozivao sa „Braaaceee!“. Dakle „brace“, a ne „braco“. Taj mi je povik bio neizdržljiv. Još uvijek se stresem kad se toga sjetim. Mali je imao i veliki dentalni hendikep, pa kad bi se derao, vaš bi se pogled susretao sa razjapljenim čvaljama, no nailazio bi na malo koji zub. Vremenom smo tog malog prozvali Brace, ali o tom potom... I tako je Cvitko, živeći u istoj kući u kojoj sam živio i ja, smatrao kako je to dovoljan uvjet da pošto poto bude primljen u Željkovo i moje društvo. Ž. i ja nismo dijelili isti ushit. Očajnički smo ga izbjegavali. No Cvitkova bi mi majka od vremena do vremena održala govor za pamćenje, koji bi za posljedicu imao da bih ja zaškrgutao zubima i dozvolio mu vožnju s nas dva razbojnika. Bicikl i vožnja, u ranoj muškarčevoj mladosti, zauzimaju vrlo značajno mjesto.

Osveta je bila slatka.
Nedugo nakon toga smo Ž. i ja jurili biciklima po gradu, dok je Cvitko pokušavao voziti u korak s nama. Upitali smo ga osjeća li sklonost maloj avanturi. Osjećao je. Rekli smo mu kako kanimo projuriti pored ribarskih brodova u luci, srušiti hrpu košara koje su znale biti naslagane više od dva metra u vis, izazvati gnjev ribara poznatih po prijekoj naravi, i odmagliti. Cvitko se složio kako je to sjajna ideja. Prvi je vozio Željko, zatim ja i na kraju kolone Cvitko. Približavali smo se brodovima i košarama velikom brzinom. Kada smo bili sučelice brodu i grintavom ribaru kojeg smo već od prije imali na piku, Željko mu je doviknuo - „Ej!...Budalo!...Divokozo seljačka!“ (Ž. je znao s rječima). Bodul je riknuo poput bivola i skočio na kraj. U taj čas sam ja bio na potezu. U punoj sam brzini srušio hrpu košara točno pred Cvitka koji je naletio na iste i nimalo pompezno izazvao lančani sudar. U košarama je još bilo ribe, te je Cvitko zadobio donekle posejdonovski izgled. Zadnje što sam u bijegu preko ramena vidio, bilo je kako ga bodul ščepava za šiju. Željko i ja smo se popeli na bedem ponad Luke, i sa zanimanjem pratili događanja, kojih je bilo u izobilju. Naposljetku je gnjevni ribar konfiscirao Cvitkov bicikl. Cvitko je pokušao odglumiti krajnji očaj i fingirati pokušaj samoubojstva skokom u more, ali bodul nije nasjeo. Sjećam se da su Željku i meni koljena popustila te smo kliznuli u travu i zvonko se smijući. Dok ovo pričam, osjećam kako bi netko mogao našu malu šalu proglasiti svirepom. No da ste poznavali upornog i nepodnošljivo dosadnog Cvitka vjerojatno nas ne biste prestrogo sudili. Tim više što se Cvitko jednom zgodom usudio uvrijediti meni tada najdraži bend Motorhead, te pogrešno na sav glas zapjevati refren njihovog hita The Ace of Spades riječima „Ti ejcu-pejcus, ti ejcu-pejcus“. Cvitko, pogađate, nije izrastao u poliglota.
Avaj, zbog ribara i njegovog prigovaranja tužio nas je majci...a mi smo mu na to uzvratlili novim igrokazom.

Opet je u pitanju bila vožnja. Uletjeli smo sva trojica na čuvano parkiralište ispred zadarske tekstilne tvornice Boris Kidrič, poznate po izljevima raznoraznih boja u Jazine (glavna gradska Uvala), te pretvaranju mora u halucinogene krojne uzorke. Parkiralište je bilo mjesto kao stvoreno za jurnjavu, nagla kočenja i skretanja u tanke prolaze među automobilima. Dodatno uzbuđenje izazivao je čuvar koji je već od prije poznavao Željka i mene, a nas dvojica smo htjeli proširiti krug prijateljstva, te čuvara upoznati i sa Cvitkom. Zadnji put kad smo se uspjeli probiti pored čuvarske kućice i uletiti na parkiralište, čuvar nije ostavio mjesta sumnji što namjerava učiniti s nama dvojicom kada nam se putevi ponovno ukrste.
I tako, nas trojica proletjesmo pored čuvara. Ovaj je zgrabio kapu, pištolj i pendrek, i pohitao za nama vičući iza glasa. Bio je to onizak, debeljuškasti čuvar, kojem je košulja na trbušnoj strani rado izvirivala iz hlača. Nosio je tomislavivčićevske brkove. U tren se oka zajapurio. Unatoč neatletskoj građi, vješto nam je izblokirao izlaze s parkirališta te smo se našli u klopci na drugom kraju. Preskočio sam ogradu. Ž. mi je preko ograde dodao moju, pa svoju ponicu. Onda je i on preskočio ogradu. Čuvar je već bio petnaestak metara od nas i brzo se, šepajući i strahovito nas proklinjući, približavao. Cvitko je prebacio svoj bicikl Željku. Ili ga je bar mislio prebaciti. Željko se u zadnji čas okrenuo prema meni uz pitanje „A?“, glumeći da sam ga ja nešto pozvao. Cvitkov ponos-bicikl, kojeg mu je ribar na majčino zaklinjanje ipak vratio, tresnuo je o pod. Cvitko se krenuo penjati preko ograde, a Željko je, na Cvitkov iznenađeni užas hitnuo njegov bicikl natrag na parkiralište, ravno pred noge proklinjućeg čuvara. Ovaj put smo kući dobili batine...a kao dodatno poniženje, Cvitko se ponovno vozio s nama (nadam se da već naslućujute neke crte njegova karaktera). U roku dva dana završio je, u kratkim hlačicama, zajedno s ponovno vraćenim biciklom u koprivi...

Uživao sam gledati Željka kako se smije.

Gesta po kojoj ću ga zauvijek pamtiti dogodila se jednom poslije škole. Bio je to šesti ili sedmi razred. Mislim da sam iz hrvatskog dobio dvojku. Majka Marica je svaku ocjenu ispod četvorke smatrala osobnom uvredom naglašavajući pritom kako se „onaj jadnik po sinjem moru topi radi mene“. I tako ja idem iz škole krajnje pokunjen, razmišljajući kako se otac topi radi mene. U jednom trenutku mi se pridruži Željko i stane hodati uz mene. Kao i ja, snuždeno je gledao u pod, dijeleći moju tugu. Nije izgovorio ni riječ. Bilo mi drago što, u svojoj muci, imam prijatelja pored mene. Iznenada mi jedan dečko iz neprijateljskog razreda, kojeg smo zbog oblika glave zvali Jaje, prepriječi put. Imali smo neke neizmirene račune. Sa sobom je imao i nekoliko prijatelja. I tada ispred njega iskače Željko i uzbuđeno mu izgovara slijedeće riječi – „Pusti ga!... Vidiš da je žalostan!“



- i ovdje nekako ovaj četverored o crnoj vreći i M.-u polako zamire -
 



PAseMISLIM @ 00:00 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 12, 2012


Rhythm and blues i Soul su riječi koje rijetko, da budem točniji nikad ne izgovaram s odobravanjem ili pak s blagim osmjehom. No imade jedan bend, relativno novi, negroidi iz Bruklina koji se zovu The Revelations, ili Revelatori po naški, i koji sviraju to, ali i malo blues rocka, koji ponekad zvuči onako starinski sočno i malkice rapavo. Samo malkice. I nekako nemam ništa protiv. Čak su vrlo dobri. Radi se o albumu Concrete Blues iz 2011. Sad, je li njihov blues konkretan ili cementni bog će ga sveti znati.

No s njima na tom albumu featurira (nedrage li riječi) neki tamo Tre Williams koji ima sjajan glas, moram priznati. Po slici bi rekao da je mladac. Šta ima, 28-30 godina, tek se počeo brijati. Iz pouzdanih izvora znam, a i parodija od njegova imena to sugerira, da je on i reper, ili hip hoper, zahiphopala ga Gospa. No to se u njegovu pjevanju ne da razaznati. Stvarno dobro piva i ima odličnu boju glasa.

A sad, kako je stekao ime Tre?
Jedino što mi pada na um je da je bija u Italiji i da na nekoj pijaci greškom (ili namjerno) nije dovoljno platija za drogu, pa je za njim, nakon što je budući Tre ubrzao korak u nadi da se brže-bolje izgubi, potrčao lokalni opskrbljivač kojem je osta dužan. E sad, biće da je dugova još tri nečega, tako da je ovaj vika "Tre, tre!", a to čuli njegovi iz benda i puče bruka i tako ostade nadimak.
Preporučam pjesme "Somethings got to give" moćnog ritma i "Behind these bars" koja prema kraju ima izvrstan solo. Ova potonja mi je pobudila suosjećanje s uznikom, kao što je to uvijek slučaj kad na uznikovanje pogledam njegovim očima.

No inženjer u meni, željan istine i nepristranosti, pao je u nekakvo snatrenje i promišljanje o boli kao takvoj i zatvoreništvu u mnogim crnačkim pjesmama. Pa onda mi suosjećamo. A on nosi nekakve negve. I teško radi. Prema njemu se čuvari loše ponašadu. Tija bi vidit travu doma svog. Poći doli prema Misisipiju.

A opet, postoji velika vjerojatnost da nije bez vraga u zatvoru, jer znamo mi ko ovde voli da krade... i da bi zapravo trebali žaliti njegovu žrtvu i njenu pjesmu, a ne njega, bluzera.

(tih pjesama, avaj, nema na yubitu)

PAseMISLIM @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 11, 2012
 

U prvome, dakle ovom misecu, bira se Zagrepčanka godine. Za prethodnu godinu naravno, jer ne znamo kako će se Zagrepčanke ponašati ove godine.

Svatko ima pravo predložiti koga god hoće, pismom na odgovarajuću adresu.
To mi se uvijek čini kao sjajna ideja. Pohvaliti nekog ko je divan čovjek, a ne samo kritikati, ko što neki rade. Ja na primjer.

No iza toga dijelom stoji neka udruga za rodnu ravnopravnost. Ili sam bar čuo kako ista to zdušno podržava. Tu mi je mala kvakica.
Koliko ja kužim to rodno pitanje, a ne kužim, kužim samo spolno, ali koliko dakle minimalno kužim rodno, Zagrepčanka godine bi mogao biti i muškarac, koji se osjeća kao žena. Dakle i modni mačak primjerice. Ili Indira iz Colonie, kad bi živila u Zagrebu.

PAseMISLIM @ 15:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 23, 2011



Danas sam stigao na posao u uobičajeno vrijeme, i znajući kako sigurno još nema fajlova za delat, odoh do priručne kuhinjice na čaj ili što ima.

Ondje mi je glasom prethodeći stasu nekako s desna u vidno polje ušao Severinus, izrazito široka, iskričava osmjeha i posvema razgaljen. Imao je raširene ruke i neskrivenu nakanu da me zagrli.
Riječi su bile –„Pa de si P. prijatelju stari“
Dok se P. ponešto zbunjen izmicao zagrljaju ni slutio nije kako će toga dana još mnogo puta čuti taj izričaj.
Oči su mu svjetlucale dok je sjedao za stol u kuhinjici i vadio polulitarsku plastičnu bočicu ispunjenu žućkastom tekućinom. „Uzmi malo rakijice, na prijatelju stari“ munuo me je u rebra nešto prije osam sati ujutro.
 
Kako bi na ispravan način vrednovali današnje Severinusovo ponašanje dobro je znati da je jučer bio pogonski domjenak bože me prosti, oplemenjen mrtvom svinjom te vinom i rakijom.
Po Severinusovom iskrenom priznanju uz neizostavno „Vrooag me jeeebi“, nemoguće je utvrditi kad se točno vratio doma u bregovito Zagorje. Samo zna da je to bilo nakon ponoći i da mu je žena u svezi s tim nešto negodovala...
 
Potom nam je šef dao da u omotnice ručno  ubacimo nekoliko stotina čestitki raznih auto kuća. Nekako mi se Severinusov tempo nije u realnom vremenu poklapao s mojim, te sam iskosa ga pogledavši uočio kako se jedva zamjetno ljulja na stolici, poteže iz bočice, poteže iz čaše s vodom, i onda vrlo polako, brižno važući svaki pokret kao da mu je posljednji, uzima čestitku i ulaže je u omotnicu. Odnos je bio u prosjeku jedna njegova na pet mojih.
 
„Pa de si P. prijatelju stari!“
 
Povremeno mi je postavljao pitanja, uglavnom retorička, a onda dok sam mu odgovarao razgaljeno me je gledao, osmjehom čovjeka koji upravo zakoračuje unutar rajskih dveri a iznutra mu mašu mirijade prelijepih djevica. Ni riječi od onoga što bih mu rekao on razumio nije.
 
Uglavnom je nakon mog izlaganja poentirao s - „Pa de si P. prijatelju stari!“
Nakon nekoliko desetaka minuta prestah mu odgovarati na pitanja.
Onda je došao šef s nekim naputcima o ubacivanju sada već dvije čestitke odjednom - „ali treba paziti na WV jer nisu iste kao i SEAT, a Seat ide na poštu, dok Audi ide preko A1“.... a kad je šef izašao Severinus je, na tren izgubivši osmjeh, više izjavio nego pitao – „Direktore, ja ti njega reeeč nis razmel...vrooag me jeeebi...kaj je on rekel?“
 
Potom smo se preselili za friško kupljeni ultra brzi Pitney Bowes stroj (22 000 omotnica na sat, znači 6 u sekundi)
Mi smo pakirali rafalno nadolazeće kuverte, dok su drugi, koji imahu nevinije ruke od nas, pazili na stroj i hranili ga repromaterijalom.
Poslagivanje praznih kuverti, njih nekoliko stotina, na pokretnu traku koja ih kao vojnike u nekom sf filmu uvodi u stroj, je izrazito osjetljiv i precizan poosao. Ako se ijedna malko izdvaja od drugih, po bilo kojoj osnovi, stroj zna stati, a nju izbaciti u stanju koje za nju nije bilo zamišljeno prilikom kreiranja u Lipa Millu.

Jedan kolega, Kiki mu je ime, je brižno poslagao nekoliko tisuća omotnica koje će stroj napuniti pismima u ciglih 7-8 minuta.
Severinus je primjetio kako sa zanimanjem pratim spomenutu operaciju te mi se, prišavši pokretnoj traci i odgurnuvši malog Kikija, obratio - „Direktore, znam da ti imaš škole...fakultete...ali da ti ja pokažem kak se to dela“, iščupavši iz uložnice pregršt minuciozno poslaganih omotnica od kojih se dio rasuo po podu.

Svi smo stajali.

Znali smo da je ljude u tom stanju najbolje pustiti da nekako, ako je to moguće, privedu kraju ono što su naumili.
Poravnao je omotnice pritišćući ih o svoj abdomen, ne gledajući u njih već okrenut meni i ozaren osmjehom, te ih nesigurnom rukom ugurao natrag u uložnicu okrenute za 180 stupnjeva u pogrešnom smjeru.
Onda mi je došao pomoći. Ja sam to jedva čekao. Predao sam mu gro posla a potom sam pobjegao u drugu prostoriju, s druge strane dvorišta gdje su dvojica kolega, Hercegovac i Slavonac, radili za drugim strojem, popularnom peticom. Severinus je krenuo za mnom. U prolazu sam ovoj dvojici ponešto panično dobacio - „Vrooag ga jeeebi“ - te kliznuo kroz najbliža vrata.
Severinus je banuo unutra, nesigurnih nogu i s bočicom u ruci, pitajući za moje whereabouts. Uputiše ga na suprotna vrata.
Dok je teturao sve dublje i dublje u zamračeno skladište mogao se naravno čuti - „Pa de si P. prijatelju stari“ - dok posljednje riječi gutala je već daljina...



PAseMISLIM @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 19, 2011
 

Ovaj sam tekst počeo pisati prvog radnog dana pred jedno dva mjeseca, no umor i psihička rastrganost zatupiše mi neke intelektualne sposobnosti, inače važne za pisanje rečenica koje će kasnije netko drugi moći razumjeti, te sam ga tek nedavno završio. Smatrajte da je cijeli napisan prvog dana.

Danas mi bijaše prvi radni dan nakon skoro dvogodišnjeg plandovanja.
Podsjeća me to malo na prvi dan u školi, a nekako i na sastave „Došla je jesen“, blago preinačene u „Došao je posao“ ili „Došlo je nehumano rano buđenje i paklena buka“
Firma je pomalo nesvakidašnjeg naziva – „Hitra produkcija dokumenata d.d.o.“; i zvuči kao ime koje bih ja dao firmi u nekom šaljivom gangsterskom romanu koji se događa u apokaliptičnoj Bugarskoj.
Za svaku pohvalu vlasnicima je to što u ime firme ipak nisu nekako ugurali i svoja prezimena. Mislim da to svatko razuman mora duboko cijeniti.
Ime firme na prvi pogled odaje nakavu tajnovitost, možda i rabote onkraj zakona, nešto u smislu brze pribave falsificiranih dokumenata za bijeg preko granice.
No au contraire, to je jedna iznimno zakonita firma, koja poglavito trpa papire i dokumente u omotnice, u veliki broj istih, i onda ih predaje dalje poštarima na slanje.
Tu se u nekoliko početnih radnih dana u mjesecu zapakira više pisama nego što ćemo vi i ja, i dvjesto hrvatskih najbogatijih obitelji zajedno u cijelom životu zapakirati.

Da budem precizniji nekoliko miliona kuverti biva oplođeno...za sve viđenije firme i banke koje vole slati što dojave, što prijave, što letke, što opomene u biblijskim količinama.
Sva je prilika ako dobijete kakvu opomenu glede duga banci, da sam ga baš ja, dobro ne ja već stroj pod mojom kontrolom, zapakirao, što bi vam na neki način trebalo donijeti olakšanje.
Plaća?
Pa ne baš Rotcshildovskih 3000kn.

Sam trabajo ima neke svoje dobre ali i neke svoje loše strane, no to se može reći za većinu osjetilnih senzacija i datosti na koje čovjek u životu naiđe, tako da nisam baš nešto pametno napisao.
Po glavi mi se motaju tri lošije strane, no neću biti kmezava vaginica, te ću ih prešutjeti i pogledati veseliju stranu, a ta je da ću imati dovoljno novca za režije, a možda i za par friganih jaja.

Imam sreću da mi je odmah prvi dan kolega na stroju bio jedan novajlija, kao i ja, ali iz Zagorja.
Vrlo je nalik (likom i djelom) na Severinusa iz Imena Ruže (glumac se zove Elya Baskin) ali onako kako ga je u svojoj glasovitoj obradi obradio Pervan :

http://www.youtube.com/watch?v=r3vqOIVcJoI
[Gledati od 8:26 min pa do 8:40]

Sličnost je frapantna.
Kako vizualno tako i auditivno.
Resi ga, mog kolegu Severinusa, sposobnost da nakon što mu uputim neku rečenicu, bilo koju, on me nasmiješeno pogleda, izrazom koji odaje ekstra djevičanski um, zatrepće i kaže –„A?“
Onda ja ponovim od riječi do riječi. I tako.
Ima onaj slatkiš duplo...

Nakon nekog vremena mi je to poduplavanje postalo zamorno pa sam prvu rečenicu davao sebi oduška izgovarajući razne psiho-socijalno-filozofsko-anropološke nesumnjivosti poput – „Kralješnjaci su najrazvijeniji oblik...nečeg već“, a nakon nasmiješenog „A?“ nastavio bih s „Ajde molim te donesi još praznih kuverti.“
Druga njegova sposobnost je da stavlja kontinuirani naglasak na daleko najnevažnije dijelove onoga što radimo.
To su ovaj put bile kutije.

Svaki posao koji odrađujemo se sastoji od 200-300 pa do 10 000 listova papira koje stroj sažvače i ispljune kao kuvertirane omotnice. Tu zaokruženu skupinu listova koji će uskoro postati sadržaj ne uvijek rado primljenih pisama, iz meni nepoznatih razloga svi u firmi nazivaju „fajl“.
Pa da prihvatimo tu terminologiju.
I onda, kada završimo jedan fajl, nastavljamo s drugim, ili kada ubacimo 1000 PBZ pisama, nastavljamo sa recimo 10 000 Plivinih pisama.
Ti listovi papira dolaze uredno poslagani u kartonskim kutijama. Od jedne pa do sedam-osam njih.

Severinus me stalno pitao koju kutiju upravo praznimo. Ne jednom ni  dvaput, već na desetke puta
Što je apsolutno nevažno, jer kad ispraznimo posljednju kutiju ovog file-a, nastavljamo prvom iz slijedećeg i tako do kraja radnog vremena.
Na dva put ponovljeno pitanje zašto me učestalo pita koju kutiju praznimo nije znao dati razlučljiv odgovor.

O buci

Ljudi koji misle da znaju što je to buka...e pa ti ljudi...smijem se malo...e pa ti ljudi nemaju ni osnovnu predodžbu kakva buka zapravo može biti. Dokle se može razviti. Koliko može nadići onu jeftinu i pimplavu bukicu tisuća automobila, tramvaja, policijskih sirena i ostalog u filmu tipa „Nervoza“.

Oko mene su tri stroja. Svaki zasebno je vrlo kompetentan takmac grupi Motorhead u živo, koju ovdje ne bez vraga spominjem. Ko je bio na koncertu Motorheada znat će.
A kada su sva tri uključena...mislim da ne moram dalje.

Nazvao me M. kada je samo moj stroj bio uključen.
Namjerno sam se javio na mob premda sam znao da ga neću čuti a ni on mene.
Kasnije, kad mi je mucajući pokušavao oslikati svoje audio iskustvo spominjao je utrobu Vernovskog stroja...

PAseMISLIM @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 10, 2011



Ovih dana zablistah u damskim i kućanskim poslovima.

Zakrpao sam grozne buže na još groznijim mjestima mojih omiljenih army style crnih gaća (za sjevernjake - hlača) koje sam kupio u Rimu 2000 godine, koristeći backstitch za obrub samih buža, a za obrub zakrpe koristeći modificirani whipstitch i sve ručno pod svijetlom svijeće.

Whipstich možete pronaći kad izvrnete nogavice svojih rebatinki, na unutarnjem dijelu gdje se spajaju prednji i zadnji komad robe, kako ih lijepo porubljuje i učvršćuje onim žućkastim koncem.

Na ovom mjestu se moram ispričati svim croatian-language-lovers, no nazive za šavove našao sam jedino u engleskoj verziji.

Bile su dvi buže, veća i manja  (dijametara 7 i 4 cm) sa svake strane onog srednjeg dijela hlača, na nezgodnom mjestu (u žena je to ničija zemlja) jer je tu debeli ispodmošnjački spoj lijeve i desne nogavice koji priječi objedinjavanje buža ali i njihovo uspješno krpanje. Koliko je samo trebalo inženjeru u meni da pronađe odgovarajuću zakrpu od crnog jeansa, i skroji je u oblik krnje leptir mašne kako ne bi bilo ni previše ni premalo, a opet sve pokriveno...

Toliko sam to stručno i čvrsto zakrpao da bi mi svaki homoseksualac pozavidio. Sjajim od ponosa. Ipak sam ja kao mali, u osnovnoj školi, dok su drugi dječaci nabijali loptu, dizali curicama suknje ili se tukli, išao na mlade vezilje, što je bio izvor neobuzdanih šala u svakoga kome sam se to usudio povjeriti.

Uz krpanje sam još ispekao dvije vrste kruha (cjeloviti i kukuruzni) i usisao sobu. Netko će reći kako je usisavanje sobe običan posao...avaj.

Prvo je trebalo isprazniti prašinom dobro nabijenu (poput crne rupe) reusable vrećicu u usisavaču. Nemoguće je civiliziranim riječnikom prenijeti koliko je toga bilo. Onda naći način da kvalitetno zalijepim usisavač u jedno tijelo (pomalo Frankensteinovski posao) budući da je polomljen na nekoliko dijelova. Zatim ulazak u sobu, pomicanje premnogih pješadijskih prepreka i suočavanje sa zastrašujućim količinama smotuljaka prašine, poupularnim brkovima.

Trebalo bi me biti sram priznati da usisavam dva-tri puta godišnje, no nije me sram. Jednostavno mi se smuči, i doživim srednje lagan srčani arest pri samoj pomisli na sav taj posao povezan sa usisavanjem, a za pet-šest dana sve je isto kao pre. Tu moj ženski dio naglo zamire...

PAseMISLIM @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 10, 2011



Odakle početi?

Premda se ne držim nekim tamo piscem, smatram da kad čovjek već nešto piše, onako u prozi, trebao bi sve sve što mu je na umu moći opisati samo riječima.
I jadan je taj pisac koji poseže za fotografijama, kako bi pojasnio neke svoje zamisli, za koje mu manjka adekvatnih pridjeva, imenica, glagola...
E pa ja ću to u ovome tekstu i učiniti, posegnut ću za fotografijom ne bi li dočarao ono gdje su riječi, barem meni, nekako nedostatne.

-o-

Već neko vrijeme imam Facebook profil, premda sam se samom sebi kleo da to nikad neću imati, a sebi ne valja lagati. Pa ipak – slagah si.
Tu sam si nekako nalik časnom guverneru Rohatinskom, jer i ja imam svoje razloge za iznenadan politički zaokret.
Vremenom mi je Facebook profil počeo pružati određenu dozu zadovoljstva, budući da mogu napisati i znatno kraće spisateljske forme od onih koje sam inače ubacivao na blog, te dobiti promptne, a često i duhovite reakcije ljudi koji su mi dragi.
No vremenom se po facebooku u bazi prijatelja nataložilo i ljudi s kojima nisam baš blizak, ili koje vidim tek o svakom prolasku haleyeva kometa i isto tako često porazgovaram s njima.

Facebook sasvim lijepo izbacuje na vidjelo mnoge čovječje mane, od kojih svakako nije među posljednjima i sujeta koju fino liječim ubacujući najljepše si slike na avatar.
Ponekad su te slike i pomalo šaljive.

-o-

S prijateljem M.-om sam svojedobno surađivao na dječjem festivalu u njegovom malom rodnom mjestu, pa smo, dosađujući se, iznjedrili plakat s licima nastupajuće djece a usred  ljupkih dječjih lišca ni manje ni više nego Manolić u poznom stanju raspadanja, ali još živ. Jasno, blatantan prikaz bivšeg visokog komunističkog funkcionera i OZNAŠA oblaćenih ruku proizveo je isto tako visoke razine zgražanja i psovki među pravovjernim pukom tog malog mjesta. No to ovdje nije ono bitno.
I tako ga ja stavio, onako okruženog dječicom, na avatar.

-o-

Nedavno je u Zagrebu završilo Ljetno Kino Gradec ili kako se već zvaše, gdje smo mogli besplatno (nimalo nevažan čimbenik) gledati uspješne tonfilmove s raznih festivala. Uglavnom su tu bile zastupljene tzv „male“ kinematografije, odn. kinematografije zemalja o kojima rjeđe pričamo unutar rubrike kultura ili film, a češće u sklopu vijesti o bombaškim napadima.
Dok sam prolistavao pamflet s popisom filmova, među inima pogled mi je privukao i naziv filma „Netko za trčanje“ te odmah ubilježih mentalnu notu kako film tako glupa naziva zasigurno neću gledati.
Nekoliko dana poslije s prijateljicom Teom krenuh onako slučajno na jednu od predstava i što tamo imadoh vidjeti?
Izraelski film prepoznatljiva naziva „Mishehu Larutz Ito” što u prijevodu znači “Netko za trčanje”. Prasnuh u sebi na neobuzdani i krajnje bezobrazni prst usuda, i nemoćno sjedoh u sjedalicu.
Film je bio ugodno-neugodan za gledanje.

Ljetna večer je bila ljupka kako to već od njih očekujemo, nije bilo komaraca, a mistični ugođaj kina na otvorenom ne oćutjeh od strahovito mlade dobi kad su me greškom odveli na film na otvorenom koji se bavio tematikom koja općenito spada pod žanr „Filmovi za odrasle“. Kao kroz san se sjećam nage plavuše na bijelom konju, te kako su me brže-bolje onako malog za ručicu izvukli van iz kina...
Ovdje slične opasnosti bilo nije. Tematika neugoda, zle ćudi, droge, kriminala i bijedna života izgubljene djece u velikom gradu mi je uvijek bila mučna i teška za gledanje, no svako malo se pojavljivala neka scena koja je upućivala na krnjost mog prvotnog dojma.

Početni dio filma, a i često poslije, naše vidno polje zauzima visoki štrkljavko Asaf, vidno semitskog profila, i na neki način sličan čudaku iz Selo moje malo, kako biva vučen na uzici od strane psa Dinke što je prva pozitivna stvar, jer se moja draga pokojna baka od koje baštinim sklonost ruganju zvala Dinka.
Pas je izgubljen, a Asaf nastoji, tako vučen golemom brzinom, pronaći pravog vlasnika kako bi ga oglobio, budući da preko ljeta radi u šinteraju.
Kako se toga ranije nisam sjetio. A ja se ubi naći posao ovog ljeta – pa ništa.

Pas ga kao munjenog vuče kroz grad, od mjesta do mjesta koje je sa bivšom vlasnicom Tamar (to nam epizodni likovi dosta brzo otkriju) znao obilaziti.
Redatelju stvarno ne možemo zanijekati maštovitost.

Na putu će, neprestano suludo trčeći, što vremenom prosječnom gledatelju počne ići na živce, nekoliko puta protrčati pored u zrak skačućih i na sve strane drmusajućih mladih Hasida koji zaneseno plešu uz neki Judeo-Trance a one dvije kovrdžave loknice pršte na sve strane. Za one koji nisu pratili na vjeronauku, Hasidi su pojednostavljeno rečeno ortodoksni Židovi, oni koje često u dokumetarnim emisijama možete vidjeti kako nose crne polucilindre i lupkaju glavama o zid plača u Jeruzalemu.

U jednom trenutku ga Dinka odvlači u neki mali zaboravljeni samostančić gdje je poglavarica neobično ljupka i slatka, smežurana i sitna staričica Teodora. Meni najdraži lik u filmu, puna života i neke mladenačke iskričavosti.
Mic po mic, naglasak fima će se polako s našeg maratonca prebaciti na Tamar (u stvarnom životu Bar Belfer) djevojku koja je pobjegla od kuće s gitarom i psom, u bespućima filmske zbiljnosti ostajući bez potonjega. Iz nekog se razloga još s početka filma ošišala gotovo do glave, što joj dosta dobro stoji.
Tamar je rumena, pomalo bucmastih obraza, ozbiljna i plaha tinejdžerica koja divno pjeva i izgleda mi kao moja zamišljena sestra koju nikad nisam imao.
Doista čudno, ali odmah mi je ostavila dojam sestre...ne znam zašto. Naravno da mi je odmah postala draga i da me počela boljeti sva ona nedaća koja se kroz film na nju strovalila. No zaplet je malo dulji i kompliciraniji, u sebi imade i mafijaše koji u poluropskom odnosu drže djecu i mlade ulične svirače, te sve nekako miriše na gorak i kuku-lele kraj.
No kraj, fala Adonaiu, ipak bude krasan, baš po mome ukusu.

Zašto velim fala Adonaiu?
Zato što je film na židovskom jeziku, te su meni, bivšem pripadniku jedne elitne ortodoksne zajednice unutar RMK Crkve mnoge riječi na ugodan način bile poznate. Kao kad neko na ulici vikne „Šma!“ ili „Šema!“ s jedva čujnim e što me podsjeća na stihove iz Biblije „Shema Yisrael, Adonai eloheinu, Adonai Ehad...“ koji su na izvjestan način prva zapovijed i koju pravovjerni židovi nose zapisane na malim komadićima kože unutar kutijica privezanih na čelo i čini mi se, na zapešća..
Adonai znači „gospodine“, i mišljah da je ta riječ bezecirana samo za boga, no ovdje su je naveliko rabili kad bi nekog pristojno oslovili „Gospodine“. Onda, tu je bila i smiješna riječ sa samog početka Biblije „Iš“ – što znači „čovjek“, ili u upravnom načinu „čovječe!“ ili pak za braću dalmatince „čoviče!“

Kad je film završio, i kad sam se lijepo rastao s prijateljicom sugledačicom, odoh doma i potražih na internetu informacije o filmu i glumici Bar Belfer. Iz prva nisam imao puno uspjeha, no kako se upornost ponekad isplati, naiđoh na nekoliko stranica s dodatnim podacima i fotografijama.
Doznah tako da je Bar u ožujku prošle godine imala strašnu automobilsku nesreću i da se još oporavlja, no nije baš dobro.
Isto tako pročitah da je na odsluženju trogodišnjeg (?!) vojnog roka koji služi donekle civilno na vojnom radiu.
Čudno kako sam se brzo zainteresirao i vezao za potpunog neznanca, odn. neznankinju te počeo suosjećati s njom, slično kao i onaj štrkljavko Asaf koji je cijeli film pretrčao. To sam joj i napisao u zahtjevu za prijateljstvo preko Facebooka, gdje sam pronašao njen profil sa nekom manga sličicom umjesto avatara. Uz to sam poželio i što skorije ozdravljenje i tome pridodao još pokoju prigodnu.
Uvijek mi je neugodno potpunom neznancu slati zahtjev za prijateljstvo jer je tu suludi, iracionalni modernovremeni strah da će pomisliti kako sam neki luđak, pedofil i ko zna što sve ne...svakog đavla danas ima po internetima.

Nekoliko dana prođe, a odgovora nema. I još nekoliko. I tad se sjetih da na avataru Facebooka imam pomalo šizofrenu sliku Manolića okruženog dječicom, te da se mogu pozdraviti s prijateljstvom.



PAseMISLIM @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 8, 2011

 

Ne bez određene doze ponosa izjavljujem kako sam veliki odgajatelj i pedagog.

Ponekad su metode kojima se služim na izvjestan način alternativne ili čak eksperimentalne, no redovito žanju zacrtane rezultate.

Dubrovnik je grad pun turista i onih koji na njih sliče.

Dubrovačkim starim gradom prolaze dvije paralelne ulice, Stradun i Od Puča, kojima se odvija najgušći pješački promet. Desetak dana sam se, najčešće u žurbi, susprezao da na braću prolaznike djelujem odgojno. No danas, dok sam mojoj bivšoj dragoj na posao nosio žuđeni home made sendvič, izgubio sam svoje ionako krhko strpljenje.

Ispred i oko mene bilo je mnogo malih, jadnih i šarenih ljudi koji su glave držali u opasno nagnutom položaju, na granici prskanja vratne kralježnice i licem promatrali svemir, dok su mahali rukama prepunim planova grada. Pogledah gore, no iznad nas samo plavo nebo i žuto sunce. Dok su tako glavu držali nagnutu pod devedest stupnjeva na tijelo, vrtili su se spontano naokolo poput turskih derviša, ili još bolje kokoši po seoskim dvorištima, kojima je prethodno odstranjena glava.

Neki među njima držali su svu svoju dječicu za ruke, i tako, poput ljudske mreže zaklanjali ulicu od zida do zida. Treći su pak uživali u dugotrajnu i osvježavajućem razgovoru stojeći u skupinama isključivo na najužim čepovima (francuzi bi rekli bušon) ulice. Kao da ih neki đavao nuka da stanu upravo na najneprohodnijem dijelu i svojim bezvrijednim tijelima ga potpuno začepe. Ostatak ljudi je dolazio iz suprotnog smjera kao stampedo usporene i otupjele stoke, ne mareći za propise i ljudsko dostojanstvo.

Postadoh duboko svjestan kako ih netko jednostavno mora podučiti pravilima hodanja ulicom a i ponašanja, kada ih tome već doma naučili nisu. Znao sam da će mi jednom biti zahvalni.
Udahnuh zrak, ukrutih udove i jurnuh bezobzirno naprijed. Od mojih šaka, laktova, ramena  koljena, stadoše se odbijati tuđe glave, ramena, bubrezi...neobično kako su ljudi lako odbaciva stvorenja. Jeka urlika nekih od odbačenih ostajaše daleko iza mene, kao u nekoj magli...

Jurio sam poput patrolnog čamca.

Iza mene je ostajala brazda pokošena sijena.

Tko to nije probao, kao da nije ni živio...ili, ko ovo more platit?


PAseMISLIM @ 17:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 19, 2011



Iz godine u godinu i nehotice pratim miss sporta RH. Mislim da se natjecanje ne zove točno tako, ali nije grijeh i ovako reći. Zapravo ne pratim u pravom smislu riječi već više – svaki put naletim.
Uglavnom kao i uvijek, radi se o zgođušnim mladim damama, a ponekad i pravim pravcatim ljepoticama, lišenim dobrog dijela odjeće. Kod nekih ljudi to lišavanje izaziva velike napadaje dobrodošlice.
Uz zgođušnost, mladost i uznapredovalu obnaženost one su još kakti i sportašice, kada bi tancanje bio sport.
Teško mi je zamisliti Spartanca na nekoj od prvih olimpijada kako tanca.


Vidjevši osvajačice prvih mjesta, uvijek se iznenadim kako su nam sportašice zapravo lijepe. No onda začujem i nadrisportove iz kojih dolaze...

Kako sam ja prije svega kritičan i sitničav pritiskač tastature, tako ne mogu a da ne primjetim kako je rijetka ptica, upravo metalik bijela vrana sa spojlerima normalna sportašica među nekom od prvih nosilja. Odnosno pratilja.
Koliko već pratilja imade. Nekad dvije a nekad i više. Zna se tu naći i miss fotogeničnosti (što baca pomalo neugodno svjetlo na fotogeničnost ubermisice kao takve). Ponekad je velika borba i za miss ajmemenikakosamjadospjelatuteištalićureć.

Znam da će se akrobatske rokenrolerice, razne druge plesačice, šahistkinje, nabacivačice šarenih čunjeva, vodičice pasa, pilatesašice, mahačice papirićima, šegrt hlapićke, jahačice bijesnih bivola, žumberačke preponske hvatačice puževa, frizerke (izbacite uljeza) i njima slične naći uvrijeđene. Jer svakome je njegov sport najdraži. I najsportskiji.
Izvinite me mein damen, al ipak sipa je sipa a sport je sport. Bar u mome selu.

Rado bih tamo, na tronu, vidio neke prave sportašice – npr. atletičarke (pa makar i bucmaste).
Meni je Perkovićka (časnog li prezimena) pravi bombon. Veliki bombon. Veliki veliki bombon.
Ili pak Vlašića. Božanski skladna tijela.
Tu su još i odbojkašice (mljac), košarkašice, borilačke djevojčice, boksačice, plivačice (uh), rukometašice, nogometašice (Mara Maradona)...

Držim da bi se na konkurs Miss sporta RH trebale primati samo one koje smiju ići na Olimpijske Igre (i to ne sve), a za ove ostale organizirati „Miss prije svega upitnih sportova RH“

Ali ko mene pita...

PAseMISLIM @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 17, 2011
 

Sam sebe podsjećam na psa.

Znamo da kad psu uz neke radnje, recimo sviranje čela, puštamo određeni zvuk, recimo hropac astmatičnog čovjeka, on će nakon nekog vremena početi reagirati na sam zvuk per se, i na svaki naš kašalj zgrabiti čelo, a bez da smo mu to naredili. Ili tako nekako.

I ne znajući, razvio sam odbojnost prema jeziku zemlje čiji sportaši imaju neobičnu naviku da neposredno nakon postignuta zgoditka (ili nekog drugog značajnog čina) poljube nokat na palcu desne ruke te spomenutu ruku podignu u zrak. To je ista ona zemlja u kojoj i ružno i neugodno zavijanje, kojim me cimerica upravo napaja, prolazi za glazbu (flamenko). Prije nego nastavim dodao bih kako u meni postoje slutnje kako homoseksualni pokret zaista mnogo duguje plesačima flamenka (i toreadorima).

Primjetio sam neugodan osjećaj kad god čujem španjolski, jezik do nedavna mi drag i lijep. A otkud to?
Od eufemistično nazvanih telenovela. Tele je tu, no gdje je novela?.
Kad god bih (ne svojom krivnjom) na nekom od brzo smjenjujućih programa ugledao ljude (mahom žene) u odijelima, kako afektirano, u sumanutoj procesiji prelaze iz sobe u sobu svojih prebogatih domova, obično bih na trenutak istovremeno čuo i španjolski jezik. Budući da prema dotičnim televizijskim formama gajim osjećaje koji zalaze onkraj civiliziranosti, ti isti osjećaji su se psu u meni prilijepili i uz sam jezik.

Sada kada neovisno čujem španjolski, recimo za vrijeme nekog noktoljubećeg sportskog događaja, spopadne me tjeskoba, mučnina i znojenje dlanova.

Doktore šta da radim?

PAseMISLIM @ 17:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, srpanj 15, 2011



Uh kako me iritiraju ljudi koji klimaju glavom. To je ono dugotrajno polagano, gorkasto klimanje gore dolje. Nepovjerljivo. Optužujuće. Kao - ja znam, znam ja. I - tako znači...
Doduše, viđam ih samo u američkim filmovima i kod Oprah (bječve). Kod Oprah se klima najviše.

Znao sam jednog takvog na faksu, dečko je bio iz Istre, i podsjećao je na onog psića sa stražnjeg prozora starih automobila kojem se glava leluja na vratu kao gondola. Istranin međutim nije bio cinično nepovjerljiv, već je imao problema sa centralnim živčanim sustavom.
I ja imam (problema sa sustavom), samo što ne klimam glavom.

Tuđmana sam, slava mu duši, vidio samo jedanput gdje klima, no to je bilo zadovoljno klimanje kad smo podigli stijeg na kninskoj tvrđavi. To mu je veliki plus kod mene.

Sadašnji predsjednik ne klima jer valjda nema snage. Za njega je već i sam govor preveliki napor.

Mesić je klimao obrvama, kao predigru striganju istima, pa mi ga je teško uspoređivati sa ostalima.

Bandić previše dela pa ne stigne klimati.

E da, i moja mati klima, i to dosta, dok na TV-u gleda vatrene političke govore, a najviše kad joj dođe spati.

PAseMISLIM @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 13, 2011



U prošlom sam a i u još nekoliko tekstova spominjao mog darovitog, inteligentnog i krajnje ciničnog prijatelja Olega, sina znamenitih roditelja. Kako je i vrlo duhovit o njemu smo mogli čitati u Face 2 Face with Mr. O . Ta mi je epizoda tako draga da ću je ponovno prepričati.

U ono vrijeme: bijah ko rosa jutarnja, nov i nevin na Facebooku. Smjesta sam, ko kuče pušteno s lanca počeo juriti po profilima mojih prijatelja i pisati što mi god na pamet padne. A padalo je puno toga.

Oleg je erudit i ozbiljan novinar jedne od utjecajnijih evropskih gey novina. Šalim se, on je majstor informatičkih znanosti i velika faca u nekoliko novina koje se prevashodno bave nulama i jedinicama. Tako da za prijatelje na profilu ima i neke poslovne partnere, ozbiljne ljude, zlopogleđe i lovaše.
Kako ja takvih na spisku nemam, tako je i moj jezik brz a rečenica laka. Što sam mu sve prve večeri našeg FB prijateljstva priuštio, kada me je primao pa brisao pa ponovno primao u listu prijatelja, može se dokučiti iz njegove personal mesiđ:

„Sad možeš pisati u mene. Bio sam te maknuo s liste frendova, išao sam van naći se s frendom, a vidio sam da te krenula karta - nisam htio vratiti se s večere i vidjeti 50 komentara di se ismijavaju pokojnici ili mene prikazuje kao pijanca, pedera, četnika, tko zna za što si sposoban...“

E pa taj i takav Oleg i ja smo ponovno imali prepisku, ovaj put sasvim drugačije naravi.
Kako me FB prijatelji povremeno opominju da bih trebao češće upisivati svoje statuse (mrske li riječi) tako sam te večeri, u odmoru između 4. i 5. vježbe tibetanaca (to je skup od 5 drevnih vježbi koje će navodno raspametiti vaše tijelo, pomladiti vas, učiniti vas premijerom...) napisao slijedeći status:

"Vežbam tibetance a znoj mi se cidi"...ideja za novu dalamtinsko tibetansku klapsku pismu

Oleg je ideju prihvatio i dopisao:

Tibetanska knjiga mrtvih, vino i gitara;
Dalaj lama - majka stara

Himalajo teška si na srcu rana,
maslina je, avaj, neobrana

Uz to je dodao i kako misli da smo na pragu stvaranja novog žanra koji će osvojiti entertainment world by storm.
Potom mu još nešto pade na um:

Daleka u Lhasi Potalo,
opet me na more potiralo...

Potala je ona nevjerojatna golema i čudesna palača na kamenom brijegu u Lhasi, u kojoj su stolovale Dalai Lame do nježnog kineskog upada 1959.

Tu sam opet ja preuzeo srok:

Potiralo od strane kineza,
Himalajko, vitka si ko breza.

Ljubim tvoje od veštice skute,
K Lhasi tražim ilegalne pute

[ponegdje u Dalmaciji se za suknju još kaže i vešta op.a.]

Kako ja osobno liriku ne volim, a na njeno se javno recitiranje čak i ježim, tako su mi metričke, ritmičke i lirske sposobnosti zakržaljale. Na to me je na samom početku lirskog dvoboja upozorio čak i M., no onda je hitro i prijateljski izbrisao svoj komentar.
No Olegu ništa ne može promaći te mi javlja:

"Pomalo si prešao u gangu. Ja sam se u stihovima nastojao držati ikonografije klasične dalmatinske pjesme (maslina, stara mati, vino, gitara...)"

To nije za čuditi se jer me prageni po ocu vode iz Hercegovine, točnije iz okolice Mostara. No onda se vratih izvornoj dalmatinskoj ideji sa:

Na Tibetu ružmarin procvita
Mater me za tebe dušo pita...

Koliko u moru malih srdela
Toliko u Lhasi praznih gradela...

No koliko se god ja trudio, Olegovi stihovi, premda brojem skromniji, nadiđoše me kvalitetom:

Qomolungma sunce skriva,
procvitala velolučka riva...

Pokušao sam, već pomalo smušeno, uzvratiti sa:

Majko draga spremaj mi lancuna
Himalajki grudi dva bokuna

Kada prođen s tobom kalelargom
Tenzin Gyatso gledat će nas blago
Bohdisattva srdela i vino
S tobon draga živit mi je fino

U konobu pozvala me mati
Tibetanski plato sunce zlati
Crno vino mati i konoba
spojit ćemo vjerovanja oba

Zatim je došlo vrijeme na vjeru i nedopuštene supstance:

Mihovil je svetac Zadra grada
Tibeton budizam neka vlada

Tu se Oleg, po posljednji put javio iz daleke i prijateljske Amerike:

Tibetanska drogo Pavu druga spasi,
misto Krševana Mihovila našin svecen glasi

Nisam bio siguran želi li mi napomenuti kako sam pogriješio u imenovanju zadarskog sveca zaštinika, a pogriješio jesam, te se moj ego htjede iskupiti podsjećanjem kako Zadar takvih ima četiri (Stošija, Krševan, Šime i Zoilo)

U Zadru su zaštitnika četri
Jedna cura a momka su tri

I jedna putna:

Ko u Lhasu putovao ne bi
Jeftine da droge kupi sebi?

Oleg više nije odgovarao, što je vjerojatno posljedica vremenske razlike i velikog oceana, sinjeg mora koje se među nama ustobočilo. Poslale ga novine na jednotjedno bivanje u Nueva Yorku.
On stalno putuje, putuje stalno on.
Budući da je on potomak prilično crvene loze sa jednog od naših otoka pokušah ga namamiti stihovima koji polako skrenuše u revolucionarne vode:

Meditiran a srce mi pati
Do jutra još predugi su sati
Kad ću poći tebi u pohode
Porobljeni tibetanski narode

Dalaj Lama ti si Lama pravi
Ne daj Kini više da te gnjavi

Kako je Oleg šutio u ovo se, pomalo renesansno nadmetanje uključio i prijatelj Marin:

U Zhao Li-a lipi zubi
da znaš majko kako jubi

Tu sam već u svojem revolucionarnom žaru počeo posustajati, te sam za kraj ubacio posvetu najdebljem od svih slavuja:

Šerpu ruke izdaju
Galebi se karaju

Ako vaš ukus, kao i matošev, samo rijedak dojam bira, i ako mrzite sve što sliči frazi ili pozi, te ako sam vam neukim stihom zagrebao nježnu strune duše, ovim putem čestitam što ste izdržali do kraja teksta, te se donekle ispričavam.

PAseMISLIM @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
105679
Moram se malo i zaštititi
  • Creative Commons License
    Sretan je čovjek kojeg štiti CC (muha)
    Naravoučenije : Kod svakog užitka važna je i zaštita!
UDBA
  • Stradmann vas sve vidi...

    counter globe
KGB
  • Kontrolira...

    clock counter
Živile studentice
  • Creative Commons License

    ...i studenti!
Lista bez komunista
  • Za sada - jako kratka, a ovo dolje mi naturiše mimo mog znanja i ravnanja
Index.hr
Nema zapisa.